Bol i sunce
To u šta se sjaj i bol pretvara, isto
biva: ljubav koju još pesnik ne reče,
jarki cvete kojim vrtovi se leče,
iz probitog nerva rasteš bolno i čisto.
Daj mi da vidim svršetak tvog leta,
mir tvoga kretanja što mi nemir snio,
i nepokretnost moja kad sam mrtav bio
sam u svom srcu bez munje i cveta.
Gde je uteha za ono što znamo,
nada bez onoga koji se nada, san
bez onoga što sanja, svet bez seni!
Je li to ljubav što se iz srca tamnog
u vatru premešta, iz vatre u dan,
ljubav van nas i u uspomeni?
Propovedanje ljubavi
Nema mene al ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti
slično muzici, slično praznini, spokojem.
Ona će sačuvati namere moje i tvoje,
i vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti.
U podnožju vetra nemerljiva sen oholosti
nestaće u pepelu onih što više ne postoje.
U pusto srce u mrtvo vreme me zovi,
minula čežnjo, da se svet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
pa mi je prazan dan koji još došao nije,
ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
neka me nedostojnog vetar obavije.
Uzalud je budim
Budim je, zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog reči koje peku grlo.
Volim je ušima..
Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi..
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde..
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom,
zbog anonimnih reči, trgova..
Budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke,
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!
Moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim.
Budim je zbog zore, zbog ljubavi
zbog sebe, zbog drugih..
Budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži,
i vidi da me nema.
Ta žena sa rukama deteta koju volim,
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim..
Uzalud, uzalud, uzalud.. Uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta neće moći da je kažu.
Uzalud je budim.
Ti znaš - voda protiče ali ne kaže ništa..
Uzalud je budim.
Treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku.
Ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen!
Zamorena pesma
Oni koji imaju svet neka misle šta će s njim,
mi imamo samo reči i divno smo se snašli u toj nemaštini..
Utešno je biti zemlja, ponosno je biti kamen,
premudro je biti vatra, pobožno je biti ništa..
Prljav od suviše opevane šume
pesnik peva uprkos poeziji
bez srca bez nasilja i bez žara
kao reč koja je prebolela muziku..
Sloboda je zastarela,
moje pravo ime čeka da umrem.
Ptico iza sunca usred rečenice
kojom nasilnički ljubimo budućnost
sve izgore; to je praznik..
Poslušni pepeo, brašno ništavila
pretvara se iza mojih leđa u šugavog psa,
ispred mene u žar pticu,
govori mi istinu iza leđa...
Grlice, ti si pravi naglasak umrle nežnosti,
načini zoru od našeg umora,
miris je vreme koje je posedovao cvet,
al nereč kaže: "kasno je",
necvet kaže: "noć je",
neptica kaže: "plam je",
a je kaže: "nije"..
Na to ptica opsuje,
cvet kaže to je pakao,
prava reč se još rodila nije..
To u šta se sjaj i bol pretvara, isto
biva: ljubav koju još pesnik ne reče,
jarki cvete kojim vrtovi se leče,
iz probitog nerva rasteš bolno i čisto.
Daj mi da vidim svršetak tvog leta,
mir tvoga kretanja što mi nemir snio,
i nepokretnost moja kad sam mrtav bio
sam u svom srcu bez munje i cveta.
Gde je uteha za ono što znamo,
nada bez onoga koji se nada, san
bez onoga što sanja, svet bez seni!
Je li to ljubav što se iz srca tamnog
u vatru premešta, iz vatre u dan,
ljubav van nas i u uspomeni?
Propovedanje ljubavi
Nema mene al ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti.
Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti
slično muzici, slično praznini, spokojem.
Ona će sačuvati namere moje i tvoje,
i vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti.
U podnožju vetra nemerljiva sen oholosti
nestaće u pepelu onih što više ne postoje.
U pusto srce u mrtvo vreme me zovi,
minula čežnjo, da se svet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
pa mi je prazan dan koji još došao nije,
ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
neka me nedostojnog vetar obavije.
Uzalud je budim
Budim je, zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama,
zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog reči koje peku grlo.
Volim je ušima..
Treba ići do kraja sveta
i naći rosu na travi..
Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde..
Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom,
zbog anonimnih reči, trgova..
Budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke,
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom!
Moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim.
Budim je zbog zore, zbog ljubavi
zbog sebe, zbog drugih..
Budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla: neka me traži,
i vidi da me nema.
Ta žena sa rukama deteta koju volim,
to dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim..
Uzalud, uzalud, uzalud.. Uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta neće moći da je kažu.
Uzalud je budim.
Ti znaš - voda protiče ali ne kaže ništa..
Uzalud je budim.
Treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku.
Ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen!
Zamorena pesma
Oni koji imaju svet neka misle šta će s njim,
mi imamo samo reči i divno smo se snašli u toj nemaštini..
Utešno je biti zemlja, ponosno je biti kamen,
premudro je biti vatra, pobožno je biti ništa..
Prljav od suviše opevane šume
pesnik peva uprkos poeziji
bez srca bez nasilja i bez žara
kao reč koja je prebolela muziku..
Sloboda je zastarela,
moje pravo ime čeka da umrem.
Ptico iza sunca usred rečenice
kojom nasilnički ljubimo budućnost
sve izgore; to je praznik..
Poslušni pepeo, brašno ništavila
pretvara se iza mojih leđa u šugavog psa,
ispred mene u žar pticu,
govori mi istinu iza leđa...
Grlice, ti si pravi naglasak umrle nežnosti,
načini zoru od našeg umora,
miris je vreme koje je posedovao cvet,
al nereč kaže: "kasno je",
necvet kaže: "noć je",
neptica kaže: "plam je",
a je kaže: "nije"..
Na to ptica opsuje,
cvet kaže to je pakao,
prava reč se još rodila nije..